Zašto je važno da definišeš ciljnu čitalačku publiku za svoju priču?
Zato što ćeš na osnovu toga znati koliko podrobno da pišemo o temi i kojim stilom.
Na primer:
- U psihološkom trileru
psihozu tvog glavnog junaka možeš da nazoveš imenom i više ništa oko toga ne
objašnjavaš ako se obraćaš onima koji se time bave, npr. zdravstvenim radnicima,
psihijatrima i sl, eventualno inspektorima, policiji i sl.
- Ali ako se obraćaš svim koji vole da čitaju psihološke trilere,
moraćeš da objasniš šta je tačno po sredi psihoze od koje boluje tvoj junak. (Naravno,
to nećeš uraditi decidno već na određen umetnički način, ali o tome u drugim
koracima).
- Ljubavni roman koji na
plaži čitaju svi oni koji hoće da odmore uzavreli mozak neće obilovati gustim i
neprohodnim metaforama.
- Priča namenjena za
određeni konkurs pratiće poetiku dotadašnjih izdanja, možda i aktuelnog žirija,
pa će se možda razlikovati od bestselera kao što se festivalski film razlikuje
od blokbastera.
- Drama koja problematizuje
život pilota ukoliko se obraća širokoj čitalačkoj publici neće komunicirati stručnim
jezikom, ili će ga bar objasniti tako da oni kojima je namenjena – razumeju.
Ukoliko želiš pomoć u procesu kreiranja romana, prijavi se OVDE na edukativni program Napiši roman. Ili mi piši u KONTAKT
U ovom snimku navela sam još neke primere.
Najvažnije je da shvatimo koliko nam ova i druga pravila pomažu u pisanju – daju nam okvir unutar koga možemo da izrazimo punu kreativnost i slobodu pripovedanja.